BOSANSKİ AMBASADOR U UN-u,ŞEF KABİNETA GENOSDNOG APARTA....

20. novembar 2006.
Ili je Miloš Prica jako zbunjen čovjek ili su jako zbunjeni oni koji su ga namjestili








Za BOŠNJACI.net piše: Željko MILIĆEVIĆU ovome ludilu zbunjenosti koje izgleda vodi nastupe Miloša Price, njemu je dozvoljeno počiniti nezamislive, neetičke, amoralne i, po mome, nelegalne činove zbog kojih bi trebao, u najmanjoj mjeri, izgubiti povjerenje onih koji bi ga morali, pošto su plaćeni za to, nadgledati.

Plemeniti ciljevi i ideali su kvalitete koje postoje na jednoj strani ljudskog spektruma, a gruba realnost i, za veliku većinu nas, neprihvatljive činjenice, daju protutežu kvalitetama našeg zajedničkog života. Unutar tih, ako možemo reći, kolosijeka, mi svi lutamo, vrludamo, i tražimo značaj, razloge, suštinu i smisao života. I u tome lutanju nas ono ljudsko u nama vodi ka udruživanju, skupnome radu, prihvaćanju okoline, i gradnji zajednice prema kojoj osjećamo, illi bi trebali osjećati, poštovanje i odgovornost. I tu negdje, u ovim metafizičkim dimenzijama, je nešto otišlo ukrivo u srpskoj naciji.

Ja nisam protiv Srba, niti mrzim Srbe. Ja sam Bošnjak, koji se u okviru Bosne, i samo u okviru Bosne, identificira kao Hrvat. Ja sam produkt ''Titove generacije'', rođen u Bosni, odrastao u Hrvatskoj i oženio se u Sloveniji. Putovao diljem stare Jugoslavije i za najboljeg prijatelja sam si izabrao Srbina koji je bio rođenu Beogradu i odrastao u Splitu. On je bolje govorio ''dalmatinski'' nego bilo tko drugi. Međutim, izmedju nas je postojala živica koju ja onda nisam vidio.

Dok sam ja bio ''Jugoslaven'' koji je prihvaćao druge nacionalnosti, on je bio, i ostao, radikalni Srbin za kojega su druge nacionalnosti bile na nižem nivou. On je svoju veliko-srpsku ideju, kao i povijest, sakrio iza plakata jugoslavenstva. I to je napravio tako glatko, tiho, svileno, podmuklo, skoro neprimjetno, tako da mi je uzelo mnogo godina prije nego što sam shvatio s koje strane zmija diže svoju rugobnu glavu. Kad sam to shvatio bilo je kasno. Moja karijera je bila uništena, isto kao što je bila i karijera mojega oca, profesora u Tehničkoj školi u Sarajevu, koji je bio primoran napustiti Bosnu u danima organiziranog naseljavanja Srba poslije Drugog svjetskog rata.

Ja sam upoznao roditelje Miomira Petrovića. Otac Četnik ''sa dna kace'', bivši pilot lovačkog aviona JNA. Majka četničkuša, koja nije skrivala mržnju prema ne-Srbima, uključujući i mene. Međutim, ja naivno mislio da je on izrastao izvan toga i prihvatio te neke naše kvazi-zajedničke ideale.

I to je grješka koju mnogi od nas naprave. Mi smo zaboravili da se je Srbe, kroz generacije, sigurno od kreiranja Kraljevine SHS a čak i prije toga, odgajalo i uvježbavalo, u okviru njihovih vlastitih domaćinstava, da su iznad svih drugih susjedskih naroda. I tijekom generacija, to kondicioniranje je pustilo korijenje i odrazilo se u promijenjenoj individualnoj i skupnoj mentaliteti srpskog organizma i u gledanju tog organizma na ljude oko Srba i na svijet u kojemu žive Srbi.

Iako je temelj tome psihološkome sindromu srpske nacije, koji ih nagoni da se prikazuju iznad svih drugih, udario Ilija Garašanin sa svojim '' Načertanijem 1841.“, glavni krivci za tu veliko-srpsku umobolnost su generacije roditelja koji su odgojili svoju djecu kroz mržnju, i u mržnj, i za druge.

Predpostavimo da Miloš Prica nije loš čovjek. Predpostavimo da je on odrastao u Sjedninjem Američkim Državama gdje se je školovao i gdje su mu se otvorili, ili su mu se trebali otvoriti, visoki horizonti o ljudskosti, čovječnosti, kvalitetama morala, etike, normama ljudskog ponašanja i brojnim drugim naizgled nevažnim stvarima. Predpostavimo da čovjek stvarno nije ništa zlo mislio kad je, kao ambasador jedne zemlje, poslao privatno pismo vladi druge zemlje. Predpostavimo da je on stvarno zbunjen i da ne zna koga on predstavlja – Ratnu Zločinku, ili zemlju žrtvu tih ratnih zločina.







Miloš Prica je, na žalost, samo jedan od mnogih onih krivih Srba koji misle da se još uvijek mogu prokrasti, prikrasti i ugnijezditi. Vrijeme je da se pošteni Srbi dignu na noge i postave javno na principe ljudskosti, suradnje, suživota, istine i pravde, jer samo tako mogu sačuvati svoj nacionalni ugled u Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama u kojima žive.

I vrijeme je da Miloš Prica odleti – odmah!Ako je to tako, onda izgleda da danas ljudskost, čovječnost, moral, etika i ostale takve gluposti nemaju mjesta u našemu društvu. Izgleda da postoji samo jedno mjerilo ''tko je jači taj kvači''. To se je, prije desetak godina, radilo javno i s oružjem. Danas se to radi glatko, tiho, svileno, podmuklo, skoro neprimjetno. Isto kao što je to meni radio Miomir Petrović.

Ja sam čitao članke o Prici. Mora se priznati, čovjek nije glup. On se samo pravi zbunjenim. Da nisam imao svoje bolno iskustvo sa pokvarenim Srbinom, koji je, u stvari, u mojim očima počinio veliku neuslugu svojoj vlastitoj naciji, ja bih bio spreman ako ne baš prihvatiti, ali barem razumjeti Pricina objašnjenja koja je dao u obrani čina javnoga zastupanja zločinke Biljane Plavšić.

Međutim, u kontekstu u kojemu se je sve ovo dogodilo, mi ne smijemo postati zbunjeni tako da ne vidimo s koje strane zmija diže svoju rugobnu glavu.

Jer zmija postoji, živi, i sada opet diže svoju rugobnu glavu. To nije srpska zmija. To je četnička zmija.

Da bi smo shvatili dubinu i sveobuhvatnost ove glatke, tihe, svilene, i podmukle djelatnosti o kojoj sada govorimo, mi se trebamo vratiti na jednostavne i temeljne stvari. Moramo pogledati činjenicama u lice i moramo prihvatiti te činjenice.

Biljana Plavšić je ratna zločinka. Ona je imala jednu od vodećih funkcija aparata koji je planirao, nadgledao i nagradjivao najneljudskije, naodvratnije i najgore čine zvjerstava počinjene u imenu svih Srba. Ona na kraju pravdi nije izbjegla, iako je ta pravda apsolutno i ekstremno preblaga u vezi njene zločinačke odgovornosti. Nje bi se svi pošteni Srbi trebali odreći jer je ona srozala cijelu njihovu naciju u podrum svjetske civilizacije.

Elem, 'naš’ vrli Miloš Prica se, kao slučajno, našao tako nekako u blizini, i tako nekako naivno i zbunjeno postao članom Kabineta Ratne Zločinke. I pojma nije imao o genocidalnim divljanjima, ubijanjima, silovanjima, pljački, krađi, otimačini, razvaljivanju, razbijanju i agresorsko-genocidnom uništavanju jedne cijele zemlje i naroda.

Smatramo da on stvarno nije imao pojma što se to radilo u njegovom imenu. Jer da je imao pojma, on bi, kao načitan, visoko obrazovan, pametan i principjelan čovjek sigurno dao otkaz na mjesto u Kabinetu Genocidnog Aparata Velike Srbije. Međutim, on to nije učinio.

I tu ja postajem zbunjen. Čovjek ima glavu, škole, vidio je svijeta. I imao je, iz prve ruke, podatke o najgorim zvjerstvima u trenutcima kada su se ta zvjerstva počinjavala! I on danas predstavlja zemlju koja je bila žrtva tih genocidnih zvjerstava! Pa mi smo svi toliko zbunjeni da smo, izgleda, kompletno poludili!

Miloš Prica ne skriva ništa. On sam kaže, u odgovoru na pitanja koja su mu postavli Meliha Pihura i Emir Ramić: '' Kao član Kabineta Biljane Plavšić,...'' itd. Mi još uvijek spavamo – čovjek nam jasno i glasno govori da se, još uvijek, smatra članom Kabineta Genocida. I mi još uvijek spavamo. On nam kaže da suosjeća sa Ratnom Zločinkom. I mi još uvijek spavamo.

Apsolutno smo zbunjeni. Jasno nam je što taj čovjek morao učiniti i reći, nakon svega ovoga što je konačno izašlo u javnost, da sleti sa te pozicije i odleti tamo gdje mu je mjesto – u podrum svjetske civilizacije! Tamo gdje su Milošević, Karadžić, Mladić, Plavšić, i svi oni drugi zločinci i kriminalci koji su hrabro vodili svoju srpsku zbunjenu naciju u propast kroz krv i živote svojih susjeda.

Mi ne smijemo biti više zbunjeni. Jer ta ultranacionalna zmija samo to čeka e da bi još jednom podignula svoju rugobnu glavu. Miloš Prica je, na žalost, samo jedan od mnogih onih krivih Srba koji misle da se još uvijek mogu prokrasti, prikrasti i ugnijezditi. Vrijeme je da se pošteni Srbi dignu na noge i postave javno na principe ljudskosti, suradnje, suživota, istine i pravde, jer samo tako mogu sačuvati svoj nacionalni ugled u Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama u kojima žive.

I vrijeme je da Miloš Prica odleti – odmah!